ŠibenikIN će vam u nastavcima približiti ovu knjigu kroz zanimljiva poglavlja posvećena specifičnostima prezimenskog sastava županije, njezinih pet gradova, petnaest općina i gotovo dvjesto naselja. U prvom nastavku donosimo vam fascinantan uvid u stvaranje i razvoj šibenskih prezimena – od najranijih zapisa iz 13. stoljeća, preko utjecaja kuge, osmanlijskih prijetnji i mletačke vlasti, sve do današnje antroponimne strukture:

Prezimena su prvorazredni znakovi identiteta: tako je sve do strašne epidemije kuge iz 1649. prva asocijacija na prezimena Šižgorić, Vrančić, Zavorović ili Tavelić bio – Šibenik, kao što će kasnije biti to isto na spomen prezimena Belamarić, Bujas, Berović, Gulin, Mikulandra, Kitarović, Ninić, Škugor ili Šupuk i ostalih sa šibenskim genetskim kodom.

U 14. i 15. stoljeću većina Šibenčana ipak još nije imala prezime, dok ih u zaleđu nije imao nitko! No, od sredine 16. stoljeća većina ima prezime, a u 17. stoljeću gotovo svi. Prema studiji Ante Šupuka pod naslovom „O prezimenima, imenima i jeziku starog Šibenika“ – prva su nastala potkraj 13. i tijekom 14. stoljeća, kad još ni Šibenik niti njegovo šire područje nisu bili pod vlašću Mletačke Republike, niti na udaru osmanlijske vojske. Zato su gotovo sva nastala od narodnih imena, točnije prema imenu očeva, koji su imali trgovine ili obrte, te bili zato poznati izvan obiteljskog ili kvartovskog kruga. Najstarije šibensko prezime, zapisano 1272., je Dragojević (Ivan Dragojević di Sibenico), a uz njega su među tim prvima i Dobrohnić, Radojević, Vulković, Dobrogostić, Hvalimerić i Mildružić. Najstariji podaci o prezimenima iz gradske župe svetog Jakova su s kraja 16. stoljeća, a najstarije matice Doca i Varoša su iz 1686.

Šibenik je od 1581. do 1590. bio i grad za jače doseljavanje, pa je u tom razdoblju iz Zadra doselilo 35 osoba, iz Venecije njih 60, iz Mantove 10, iz Padove 4, a po 10 iz Splita, Korčule i Kotora, pa čak i njih 37 iz susjedne Crnice. Prva svetačka prezimena su Jurišić (od Georgijus), Mihatić (od Michael), Petković (od Petrus) i Tomašević (od Thomas). U 15. stoljeću, osobito među plemićima, raste broj prezimena nastalih od svetačkih ili biblijskih imena, dok se među pukom pojavljuje sve veći broj prezimena nastalih od nadimaka i rugalica (poput Kamenarić, Trubarić, Zlatarić, Hromić, Livaković, Slipčić). S mletačkom vlašću u Šibenik stižu i prva, izvorno talijanska prezimena, prema gradovima iz kojih su stizali ti doseljenici (da Cremona, de Padua, da Venesia ili Fiorentinović, Pisan i Torinović).

Među prezimenima iz 14. i 15. stoljeća ćuti se još i čakavska antroponimna struktura prvobitnoga Šibenika. Ali su – nakon 1412. i podčinjavanja Mletačkoj Republici (za što je – osobito nakon Tridentskog koncila iz 1563. i uvođenja matičnih knjiga, te nasljeđivanja prezimena – navijao i šibenski kler) – u punom zamahu svetačka i biblijska imena i iz njih izvedena prezimena (Ivančić, Ivičić, Ivulić ili Julović, Juratović, Jurić, Jurišić, Jurković, Kužina, Perić, Paić, Paulinović, Zavorović, pa i sve brojnija talijanska ili potalijančena prezimena (Matiazzo, Pelegrini, Ferro, de Nigris, de Lupis, Difnico, Sisgoreo, Fontana, Montana, Galbiani, Gilardi, Maroti).

I u 16. stoljeću Šibenik ima svoju antroponimnu posebnost, koju nose šibenska prezimena (kojih tada nije bilo izvan Šibenika): Berović, Bujas, Divnić, Fakčević (danas Fakac), Friganović, Guloznić, Halaburić (danas Labura), Kužina, Harasović (danas Aras), Laganović, Mijagostović, Tarcanović, Zenić, Zjačić.