Rođen je u Sisku 1949. godine, a školovanje od osnovne, srednje škole do fakulteta završio je u Zagrebu. Diplomirao je 1976. na Višoj školi za unutarnje poslove u Zagrebu, a 1990. godine na Fakultetu kriminalističkih znanosti u Zagrebu.

Od veljače 1971. do prosinca 1991. godine radio je u Ministarstvu unutarnjih poslova na raznim operativnim i vodećim poslovima. Od svibnja do prosinca 1991. godine bio je šef osiguranja predsjednika Republike Hrvatske, a od 31. prosinca 1991. obnaša dužnost načelnika Uprave Vojne policije u Ministarstvu obrane, piše HRT.

Tijekom jedanaest godina na dužnosti načelnika Uprave Vojne policije i Službe Vojne policije, upravljao je, usklađivao i odgovarao za rad Uprave VP i postrojbi, zapovijedao je postrojbama VP, utvrđivao osnove razvoja i specijalističke izobrazbe VP, vodio sustav upravljanja osobljem VP te vrlo uspješno surađivao s ostalim upravama zapovjedništvima i tijelima OS RH kao i sa službama, tijelima i institucijama RH iz djelokruga zadaća Vojne policije. Umirovljen je 30. prosinca 2002. godine.

U činu brigadira je od ožujka 1992. U čin general-bojnika promaknut je 1994., a u čin general-pukovnika 2002. godine.

Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Spomenicom domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti za 5 i 10 godina uzorne službe te medaljama Bljesak i Oluja.

Suautor je knjiga "Jeste li još uvijek sigurni da ste sigurni?" (suautori Saša Petar, Bono Marjanović) iz 2008. godine i "Sigurnost na službenom putu" (suautori Saša Petar, Bono Marjanović) iz 2009.

Uredio je knjigu "Vojna policija u Domovinskom ratu" (1998.). Bavio se savjetovanjem i pružanjem usluga na području sigurnosti.

Laušić je, kako prenose mediji, umro od posljedica moždanog udara.