Rođena Zadranka, po roditeljima Murterka, nakon osnovnog višeg pedagoškog obrazovanja u Zadru, zaposlila se u Walfdorskom vrtiću u Splitu. Kako priča, tada se otvorila prilika da usavrši svoje osnovno obrazovanje na prvom Walfdorskom studiju u trajanju od tri godine.

- Ono što me formalno obrazovanje nije naučilo, oni su me naučili. Naučili su me da mogu puno toga sama, da mogu ostvariti dobru suradnju s kolegama, naći u čemu je svatko od nas dobar i jednom lijepom sinergijom to sve spojiti. Naučili su nas da možemo napisati tekst, da možemo izraditi instrument, evo tada sam izradila liru, još je imam kući, naučili su me da mogu sama napraviti, recimo, lutku marionetu i tako predstaviti djeci priču, ma svašta smo tamo učili.. – priča nam Ana o svojim kreativnim počecima.

Kaka je došla u Murter raditi, tamo se zatekla u specifičnom okruženju rada polusmjenskog vrtića – jedna teta – jedna grupa, i naglašava da je, iako se to na prvu mnogima doima naporno, to shvatila kao privilegiju.

-U takvom načinu rada možeš organizirati svoj dan s djecom točno onako kako ga ti vidiš. Tada sam shvatila da mi puno tekstova već napravljenih, zapravo ne odgovara za njih pa ili ću ih prilagoditi ili sama iznova napraviti. Najčešće sam radila u rimi, jer je to djeci blisko i lakše, a na taj način sam se učila i prilagođavati njima.. Tako sam počela slagati prve tekstove i pjesme za dječje vrtičke predstave.

Vrlo brzo je došlo i do lijepe suradnje s kolegicama u vrtiću Jelenom Turčinov i Anom Đonđivić koje svaka imaju svoju 'jaku stranu'. One su u tih pet godina puno radile zajedno i istaknula je da je to jedna od najboljih suradnji koje je imala u svom radnom vijeku.

- Došle smo do toga da napravimo zajedničke predstave za djecu.. da uključimo sve tri grupe na način da starija djeca vode i na način na koji to oni s lakoćom mogu realizirati. Predstave su trajale 25 minuta, neke su bile iz tekstova koje sam prilagodila, a imali smo i dvije moje potpuno autorske – 'Jedna sasvim drugačija priča' i 'Pahulje Badnje noći'. No, prije svega toga, 2013. osjetile smo poriv da napravimo nešto drugačije i  odlučile smo napraviti svoju predstavu. Tekst sam napisala u tjedan dana i izvele smo 'Zaboravljene anđele' prije Božića.

I tako je zapravo krenula priča o ljubavi prema kazalištu koja otada nije stala, a posljednjih par godina poprilično se intenzivirala, napredovala i ne namjerava izblijediti.

-Prava prilika se ukazala kada smo ovdje u Murteru trebali krenuti u obilježavanje 100-te obljetnice dramskog amaterizma. Vedranko Šikić Balara, amaterski kazališni veteran, koji je samnom surađivao i na tim dječjim predstavama, predložio je da napravim 'Djevojčicu sa šibicama' koja je zapravo bila njegov projekt. Kako se opsežno ušlo u tu obljetnicu, on je krenuo u proširenu verziju predstave 'Na rivi' u čast svih koji su sudjelovali u toj zlatnoj povijesti murterskog kazališta, a 'Djevojčica sa šibicama' je 'ostala 'visjeti u zraku'. Za nju su dobivena sredstva, ja sam bila tek prijedlog, prihvatila sam tu priliku objeručke i nisam imala pojma koliko me posla čeka na toj pozornici.

Naime, to je bila predstava i sa starijom djecom i sa odraslima, neke stvari nije znala, i taj njen naučeni 'vrtički način' ju je u početku ometao u svemu tome jer s malom djecom moraš stvari činiti jednostavnima i biti praktičan.

-Morala sam micati to svoje naučeno i shvatiti što ja stvarno mogu sa svakim od glumaca, ali i što oni mogu dati. S tom smo predstavom od selektora pohvaljeni, djeca su voljela raditi, bila je to jedna dobra suradnja. Željela sam da predstava bude bajkovita, da ima atmosferu, puno smo toga uspjeli pokazati u predstavi -tu jednu socijalnu dimenziju kako je nekada bilo i gdje smo zapravo sada u svijetu materijalizma. Gostovali smo s predstavom između ostalog i u Arsenu koji mi je ostao posebno u sjećanju jer nas tamo nitko nije poznavao i njihova publika je naučena na predstave. Bilo je divno čuti pozitivne komentare. Jer znate,  jedno je dati predstavu u svom mjestu gdje se svi poznajemo, a drugo dati nekome kome si potpuno nepoznat.

Nakon toga uslijedila je suradnja s udrugom Argonauta, gdje je pripremila predstavu 'Ma možemo mi to' isto u kombinaciji starijih osnovnoškolaca, srednjoškolaca i odraslih glumaca u kojoj je uspješno prenjela poruku o užurbanom ritmu života svakoga od nas i pritisku na roditelje i djecu  da budu svugdje uključeni i što je najtužnije, ali realno, da se malo koga pita što bi i kako bi htio.

U ansambl murterskih dramskih amatera puno glumaca dolazi tako da se sami jave, pogotovo  žene. Ana vjeruje da je to zbog toga što je ženama prirodnije da se nečega uhvate i žrtvuju za to što žele. Već ima 14 glumaca na pozornici, često dobiva upite zainteresiranih, no muške glumce pak mora čuvati kao kap vode na dlanu.

- Motiviraju me upravo ti ljudi koji imaju želju raditi, inače sam tip koji kad uhvati nešto teško pušta, volim stvari završiti. Smatram i da sam dobila povjerenje na početku, a s time i odgovornost. Nije da mi se svaki put jednako da, ali sam dobila svijest da ja očito imam nešto u sebi, kreativni i humoristični odmak od stvarnosti koji nam svima treba. Ljudi dolaze, ljudi žele, svima nam je to prijeko potreban ispušni ventil i na kraju krajeva vidimo da za naše misto možemo napraviti puno, možda to i dugujemo našim starima. Jer što bi nam značila ta 100 obljetnica da smo to odradili i da se nismo makli dalje? – pita se.

Ideja za priču i scenarij posljednje, treće Anine, predstave s kojom su se murterski dramski amateri proslavili diljem Hrvatske 'Jednom riči život' joj je 'došla' u dva u noći, iako kaže da to nije 'njena ura', do 4 ujutro cijeli je koncept zamislila.

-Znala sam kako bi htjela da to otprilike izgleda, stvorila likove, povezala ih, i ujutro odmah sa mojim glumcima to podijelila. Tako se kod mene stvori kostur, sve od jednom, poslije se samo nadograđuje. Prvo sama sa sobom, a nakon toga s glumcima ali i neizostavnim Krešimirom Turčinovom na kojeg se jako oslanjam za konstrukcijska rješenja pozornice, on je ton majstora, ali nama i vozač, tegljač.. sve. Svi su dobrodošli izraziti svoje mišljenje, ako se netko s nekim djelom muči, mi to promijenimo. Mi smo majstori promjene, što ne kažem da je dobro jer stvara stres i nesigurnost, ali u ovakvim amaterskim uvjetima rada ipak je neophodno.

U dramskom amaterizmu se traži potpuni amaterizam po svim točkama, eventualno možete uzeti profesionalni scenarij. Sve mora imati svoj početak i kraj i logiku, što god imaju na pozornici iskoristivo je u predstavi, ima svoju svrhu, a tu iz nje progovara ona teta iz vrtića - praktičnost koja uopće nije loša uz sve izazove koje prolaze, i financijske.

- Ja sam onaj stari tip, ja moram imati papir i olovku ispred sebe, kada napravim skicu, ja tek onda tražim greške, uređujem, dodajem..Scenariji su mi uvijek podložni promjeni, svaki glumac je dobrodošao sa svojom idejom, svojom interpretacijom uloge, lika, željom, idejom, tada to tako i isprobamo, poželjno je da se o svemu promišlja, da se uloga  oživi. lako je u jednu ruku teško, kada imaš ljude s kojima se prilagođavaš svakoj situaciji, na taj način nastane dobra predstava, a ja ih imam.

Trenutno rade na novoj predstavi 'Kod naših' koja će na duhovit način prikazati jedan dan u lokalnom kafiću, svu površnost koja se odvija kroz prve jutarnje kave, druge popodnevne, predvečernja pića ili pak ona cjelodnevna.. ističe kako u njoj nema 'dubine' kao u prethodnima, ali ima svega onoga što nam je poznato iz svakodnevnog života - tko pije, tko ne, tko je došao, s kim je došao.. nije došao. Pokazat će onu površinu ispod koje se svi mi zapravo i skrivamo.

- Kolega Vedranko i njegova ekipa rede baštinu, vade je iz zaborava, meni ona nije bliska, neću je nikada ni moći osjećati na način na koji to rade naši 'veterani' niti ću je imati s kim prikazati da bude autentično. Ne može izaći iz mene nešto što nisam ja. Ono što ne mogu zamisliti, u mašti, kroz slike, uistinu ne mogu ni ostvariti, nemam se ni zašto truditi jer neće biti kako treba i ljudi će to osjetiti. Koliko god možda bila zamorena, mislim da nemam pravo ovaj zamah prekidati. Odmora je bilo jako malo u ove četiri godine, ali kad shvatite na kraju 40-ih da postoji nešto s čim se još možete baviti, što vam ide, što o vama ovisi… Ne odustajete..