-Koliko susreta, razgovora, dogovora mnogima prvih poslova, veselja i zadovoljstva što sam pola stoljeća radio ono što volim. Neka tako bude i ekipi koja ostaje iza mene, a sve sam ih imao čast dočekati prilikom prvog dolaska na posao u kazalište- kaže Keke, organizator i producent HNK u Šibeniku.

Njegova karijera u kazalištu počela je još u studentskim danima, a tu je, kako nam je otkrio, prošao sve.

- Od igle do lokomotive, što bi se kazalo. Počeo sam tu raditi kao student, dok je kazalište bilo Centar za kulturu, i doslovno sam prošao sve poslove, od biljetara do producenta. Nakon završenog Ekonomskog fakulteta u Splitu, otvorila se prilika za posao u šibenskom kazalištu gdje sam naslijedio Bornu Šarića na poziciji organizatora programa. U vrijeme rata, kad je kazalište imalo 12 zaposlenih postao sam organizator-propagandist, ali u to vrijeme svi smo radili sve, uskakali jedni drugima i funkcioniralo je jako dobro. Donošenjem novog Zakona o kazalištima 2008. godine, postao sam producent što sam bio do prije četiri godine kad sam otišao na poziciju savjetnika za organizacijske i produkcijske poslove. I s tog mjesta otišao sam u mirovinu - ispričao nam je Keke.

U kazalištu ga je dočekala ekipa kojoj je zahvalan na svom znanju koje su mu dali i pomoći na koju je nailazio tijekom početka svoje karijere.

- Imao sam sreću naići na generaciju koja je mogla raditi sve. Drago Putnjiković, Pavo Roca, Mate Gulin, Ivo Brešan, Jasenka Ramljak samo su neki od njih, a svi oni su bili institucija. Obrazovani, kompetentni, empatični, ego im nije bio velik. Ono što mladima danas govorim – imao sam oko sebe ljude koji su me nesebično uvodili u posao, a da to nisam ni shvaćao. Vodili su me svugdje, učio sam, upijao, svaki njihov kontakt postao je i moj - prisjeća se.

Kroz smijeh, suze, premijere, probe i festivale, prošlo je više od četiri desetljeća. Keke kaže kako je više vremena proveo u kazalištu nego kod kuće.

- Imao sam sreću. Ne volim reći 'radio' sam, jer bio sam dio procesa koji su meni bili i zabava i hobi, a plaća… samo dodatak. Jutros sam baš razmišljao, u kazalištu sam proveo tri četvrtine života. Više nego doma ili bilo gdje drugdje - govori nam.

Veliku ulogu u njegovom životu odigrao je MDF i za sebe će uvijek kazati da je 'dijete festivala'.

– Ne znam objasniti MDF. Ja sam dijete festivala. To nije ni racionalno ni normalno. Bio sam dio ekipe koja je gradila festival. Danas imamo posebnu organizacijsku jedinicu, što je super – festival je prerastao sve okvire, trebalo ga je strukturirati. Ali tada, radili smo sve. Bez stajanja. Bez posebnih odjela. Funkcija festivala je umjetnička, naravno, ali naš MDF ima i odgojnu, ljudsku, toplu dimenziju. Nema kutka na svijetu gdje nema nekoga tko je bio dio MDF-a. Ta djeca, danas odrasli ljudi, javljaju se nakon 20 godina i to je najveći kompliment, najveća dobit - govori nam Keke.

Nije bio on angažiran samo u kazalištu i na MDF-u. Zajedno s prijateljem Željkom Petrešom pokrenuo je agencijsku kuću 'Leona', kasnije im se priključila i Ljilja Stamenković. 'Leona' je ostavila veliki trag u Šibeniku.

- I to je bila priča za sebe – odgojna, edukativna, kreativna. Tu je prošlo toliko mladih, danas odraslih kvalitetnih ljudi. Mnoge 'Leonice' i danas se druže i ponosan sam na sve što smo napravili. Naravno, ova moja priča ne može proći bez 'Božićnih čarolija', program koji sam zajedno s kolegom Petrešom vodio 30 godina. Bilo je lijepo. I važno je znati kad je vrijeme za stati. Mi smo svoje zapakirali, a kazalište, koje sada ima mlade ljude, glumce, redatelje, volju, oni nastavljaju tu priču - kaže nam.

Jučer je, po posljednji put, zatvorio vrata u zgradi kojoj je dao život, a taj trenutak je svakako bio emotivan.

– Skoro pola stoljeća. To nije malo. Moj život je vezan uz tu zgradu i te ljude. Znaš li koliko sam puta ušao na ta vrata? Tisuće i tisuće. Jučer sam ih posljednji put zatvorio. Ali uvijek govorim – sve u svoje vrijeme. Možda mi je i išla na ruku obnova kazališta, što je bilo potrebno. Bila je tu i korona, sporiji ritam. Navikao sam na luđački tempo, a ovo mi je omogućilo da lakše prijeđem tranziciju. Danas se veselim nekim novi poslovima, tu je i Art podrum, imam i novu i najdražu ulogu - onu djeda, a tu je i moja ekipa s kojom se družim desetljećima i s kojima nastavljam kafenisati. A kazalište? Imam osjećaj da sam sve što jesam, postao upravo tu - kaže nam za kraj.