'Svake godine odmah nakon zadnjeg dana škole krećemo i tako već pet godina zaredom. U kampu se ostaje koliko tko može – neki iskoriste svih deset dana, od petka do nedjelje idućeg tjedna, a neki dođu samo za vikend jer ne žele propustiti druženje', kaže Jasminko Jovanović, koji je prvi put prije pet godina sa svojom obitelji otišao u kamp Slanica na Murteru, a po povratku predložio prijateljima da i oni povedu djecu – ali bez mama, pišu Nezavisne.

'Svake godine nas je sve više – ove nas je godine 30 očeva i 50 djece. Najmlađe dijete ima 2 godine i 4 mjeseca', navodi Jovanović.

Dodaje da kamp ima i svoja pravila – svojevrsni statut koji se prenosi usmenom predajom na svakog novog člana.

'Primjerice, u kampu za djecu vrijedi pravilo: ‘nema neću’. Jede se ono što kuhar pripremi, nema restorana ni privatnih obroka. Tko ne zna postaviti šator, može tražiti pomoć drugog tate, ali šipke i klinove zabija sam. Statut se čak dopunjuje kada naiđemo na nepredviđene situacije – kao što su nedavni zahtjevi mama da dođu u kamp, što je strogo zabranjeno (o čemu su radnici kampa pravodobno obaviješteni)', kaže Jovanović.

Kako navodi, od prve godine kad su nosili obična plinska kuhala, danas imaju plinske kotliće, roštilje, a od ove godine i posebno izrađenu plinsku pečenjaru za janje.

'Tate su morali usavršiti kuhanje, spremanje šatora, veslanje, daskanje... Djeca obožavaju dolaziti, jedva čekaju kraj školske godine – bilo zbog zabave u kampu, bilo zato što tamo ne moraju obavljati neke obveze kao kod mama… kako mnoga djeca znaju reći', priča Jovanović.

Dodaje da većina djece prije toga nikad nije bila u kampu, i upravo je to najljepši cilj cijelog ovog druženja – približiti djeci kampiranje uz more, zajedničke obroke i dijeljenje morske opreme.