Marijana je na Zlarin došla prije skoro 10 godina, kada je škola otvorena nakon trogodišnje pauze i tada je predavala jednoj učenici. U ovih skoro deset godina Marijana se naviknula na mir koji pruža otok i zajednicu u kojoj će svatko pomoći svakome, ali isto tako ističe da rad na otoku ima i svojih mana.

- Rad u kombiniranim odjeljenjima je puno zahtjevniji, u pitanju su učenici koji pohađaju različite razrede pa je i duplo više posla i pripreme, a i kad ih je ovako malo moraš biti i snalažljiviji. Prednost kombinirane nastave je što su oni samostalniji i naviknuli su da moraju više raditi sami, a i tijek sata je malo drugačiji. Velika prednost naše škole na otoku je što smo fleksibilniji, pa tako imamo dosta terenske nastave i nastave u prirodi. Mala škola daje veću kreativnost pa tako možemo napraviti đir, iz prve ruke vide kako izgleda ribolov, objasne im se neke stvari, sami pokušaju i nauče neke stvari koje u gradu možda ne bi imali prilike - priča nam Marijana.

Dosta surađuju s područnim školama na Prviću i Kapriju, kao i lokalnim TZ-om i mještanima, u kontaktu je s drugim učiteljicama, ali ponekad nedostaje kolektiv, odnosno razmjena iskustva iz prve ruke, s nekim popričati i popiti kavu za vrijeme pauze.

- Društvena sam osoba pa se ponekad osjeti taj nedostatak kolektiva, ali s druge strane naviknula sam na ovaj mir koji pruža otok. Rad u područnoj školi nije za svakoga, a za nekoga tko je naviknuo na veliki kolektiv promjena može biti šok. Ja sam se kroz ove godine, s pauzama zbog porodiljnog, nekako i odviknula od buke grada, a i ovaj pogled na more koji imamo iz naše učionice je nešto što se ne može s ničim zamijeniti. Mi smo ovdje kao obitelj, veća je privrženost učenika i učitelja, a i odnos s roditeljima je prijateljski. Ipak, u svemu tome bitno je i zadržati profesionalnost jer ipak je ovo škola - govori nam.

Marijanin radni dan počinje dizanjem u 4 i 15 jer brod polazi oko 6 i kako nam otkriva, čvrstog sna nikad nema.

- Ako zakasniš na brod, nema druge opcije (smijeh). Tu su i vremenski uvjeti pa se znalo dogoditi da ne mogu na posao, ali isto tako je bilo nekad i problema s odlaskom kući. Nekoliko puta sam morala prespavati ili se snalaziti za prijevoz. Lani sam se tako ukrcala na jedrilicu i umjesto u 13.30, u Šibenik došla tek oko 19 sati. U regularnim uvjetima ja na put gubim minimalno dva sata i to je jedan od nedostataka. Rad na otoku je avantura, ali s druge strane otočani su uvijek tu kad treba pomoći. Ako znaju da brod nije došao, pokušat će pronaći rješenje, a i uvijek je tu netko tko će ponuditi ručak - priča nam.

Zbližila se s otočanima, zavoljela je taj 'otočki đir' i topla obiteljska atmosfera i to je ono što će joj najviše nedostajati jer od jeseni u zlarinskoj školi više neće biti učenika.

- Jedan učenik kreće u peti razred, dok su i drugog, koji će u treći, roditelji odlučili poslati ranije u školu na kopno. Društven je i roditelji smatraju da za njega ne bi bilo dobro da je sam i to je sve razumljivo. Tako da moja zlarinska priča sutra završava, a ja postajem tehnološki višak s nadom da će me negdje zbrinuti. Kada radite u područnim školama, svjesni ste da nikad ne znate što donosi sljedeća godina, ali isto tako čini mi se da sigurnosti nema ni u gradskima jer sve je manje djece. Vidjet ćemo što će biti, nadam se da će se do jeseni nešto riješiti - kaže nam za kraj.