Sama  organizacija putovanja od  ideje do realizacije, trajala je više od godinu dana. Bilo je potrebno puno vremena, energije, živaca, i zašto ne reći, znanja, da bi sve sjelo da svoje mjesto. Pravi izazov bio je pronalazak lokalne turističko-planinarske agencije,  bez njihove logističke potpore nije moguća provedba ovakve ekspedicije, i još mnogo toga. Štoviše, zbog učestalih smrtnih slučajeva,  država Ekvador je odnedavno zabranila samostalne uspone po ekvadorskom visoko gorju te su isti mogući samo uz pratnju lokalnih certificiranih vodiča.

U Quito se sletjelo nakon cjelodnevnog leta. To je glavni i ujedno najveći grad u Ekvadoru. Budući da se nalazi na 2800 mnv idealan je za pred aklimatizaciju.  Tri  dana provedena u Quitu odlična  je prilika za upoznavanje s kulturno-povijesnim znamenitostima kojima grad obiluje. Grad je sagrađen na temeljima starog naselja Inka i najbolje je očuvana stara gradska jezgra u čitavoj Južnoj Americi. Od 1978. godine stari grad Quito je pod zaštitom UNESCO-a. – napisao je Branko Tucak iz HPD-a sv. Mihovil.

Pri penjanju na visoke nadmorske vidsine izuzetno je bitno odraditi aklimatizacijske uspone kako bi se privikli na rijedak zrak i visinu, pa su se tako šibenski planinari popeli na Vuklan Pasochoa na 4200 metara ten a Iliniza Norte na visini od 5126 metara.

Nakon tih uspona, počeli su se pripremati za uspon na najviši ekvadorski vrh – Chimborazo.

-Zbog neistraženosti  drugih planinskih lanaca  koji će biti otkriveni puno kasnije  do početka 19. stoljeća  Chimborazo se smatrao najvišom planinom na svijetu. Međutim, zanimljiva činjenica je, ako se gleda razdaljina od središta  zemljine kugle  Chimborazo je i  dalje  najviši svjetski  vrh i kao takav je atraktivan planinarima diljem svijeta.  Vrijedi istaknuti da je Chimborazo prva planina na svijetu kojoj je izmjerena visina iznad 6000mnv – piše Tucak.

Poslije dolaska u bazni logor (4700) bila je predviđena  još jedna aklimatizacijska šetnja do obližnjeg ledenjačkog jezera (5100 mnv). Kako kaže, u ovom dijelu planine krajolik je nadrealan, a  ljepotu pejzaža remete samo nadgrobni spomenici preminulih planinara. Nijemi svjedoci nemilosrdne prirode gdje se i najmanja greška skupo plaća. Zbog velikog broja smrtnih slučajeva ekvadorska vlada je zabranila samostalne  uspone na najviše planine. Svaki uspon mora biti u sklopu vođene ekspedicije.

Naposlijetu, nakon 5h konstantnog uspona, na visini od 6050m po jakom vjetru, svježem snijegu, poprilično iscrpljeni, planinari su se  morali pomiriti s činjenicom da im je planina uskratila pristup vrhu.

Uvijek je planina ta koja ima zadnju riječ. Ona se ne osvaja, u njoj se uživa i od nje se traži dopuštenje. Uči nas strpljenju i pokazuje nam naše granice. Onaj tko te poruke pravilno iščita, sretno se spusti i vrati se svojim najmilijima, dok oni drugi koji ignoriraju poruke od planine, zbog ega ili pretjeranog samopouzdanja, tragično skončaju – piše.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.