– Darujem krv otkad znam za sebe. To mi je nekako bilo normalno, prirodno. Oba sina su mi davatelji, stariji ima 32 godine i bio je na 35, 36 davanja, mlađi ima 22 godine i sa mnom je baš nekidan obavio svoje deseto davanje krvi. Dida, moj otac, bio je davatelj, ćaća im je davatelj – jednostavno, to je to., neshvatljivo im je da to ne budu i oni. Taj segment nastojim progurati i kroz svoj posao. Svoja davanja pokušavam uskladiti s akcijama u školi. Kažem djeci: ‘Davatelj sam, imate moju knjižicu na uvid, pitajte me što god hoćete i kada bude akcija darivanja krvi, idem s vama, ja ću prvi dati i bit ću uz vas.’ Djeca to onda drugačije dožive – priča nam Tomislav i dodaje kako ga uvijek razveseli kada u Crvenom križu na akcijama sretne svoje bivše učenike.

Dobrovoljni darivatelji krvi uglavnom su anonimni, a kada se radi o ovako velikom broju doza, anonimnost nestaje. Takvih je malo, ali su iznimno vrijedni za zajednicu. Naravno, doći do te brojke nije lako – puno se toga u životu mora poklopiti – ali kada se krene na vrijeme, izvedivo je. Zato Tomislav naglašava važnost upoznavanja mladih s dobrovoljnim darivanjem krvi.

– Došao sam na svoj 18. rođendan, sav sretan, prvi put dati krv. Doktorica me pitala zna li moj ćaća da sam tu. Rekao sam joj da zna, ali mi nije vjerovala pa je rekla da se vratim s njim za koji dan – prisjeća se sa smiješkom svojih početaka.

Za svoje stoto davanje odlučio je otići u Koprivnicu zajedno sa svojim sinovima, u Opću bolnicu koja nosi ime njegovog pradjeda Tomislava Bardeka.  Šest mjeseci pratio je kada će biti organizirano darivanje krvi u prostorima te bolnice. Termin se poklopio sa Svjetskim danom dobrovoljnih darivatelja krvi, koji se obilježava svake godine 14. lipnja, a o njegovom jubilarnom davanju pisao je i Podravski list.

– Moj pradjed s majčine strane bio je liječnik i po njemu je koprivnčka bolnica dobila ime. Zato mi je bila želja svoje jubilarno davanje obaviti upravo tamo. Kada sam im rekao tko sam, nastala je prava strka. Došla je glavna sestra bolnice, ravnateljica, dožupan, pa su zvali HRT i počeli me snimati, a nisam se ni snašao. Računam – ma bit ću u nekom regionalnom dnevniku, kad ono – mene stavili među glavne vijesti. Pojma ja nemam što sam im rekao – priča nam Tomislav kroz smijeh.

Dan darivatelja krvi u Republici Hrvatskoj obilježava se 25. listopada. Na taj dan Gradsko društvo Crvenog Križa Šibenik održalo je svečani prijem i dodjelilo zahvalnice dobrovoljnim darivateljima krvi, među kojima je naravno bio i Tomislav.

Iza svake doze krvi koju Tomislav daruje, ne stoji samo on, već cijeli njegov radni kolektiv koji mu puno znači.

– To je moja druga familija. Da nemam kolektiv kakav imam, sve bi ovo moga obisit mačku o’ rep. Kad sam rekao svojima u školi ‘idem ja u Koprivnicu’, zamolio sam nekoga da uskoči i nikada nije bilo problema. Tako je svaki put kad je akcija. Jednostavno, sve te moje ludosti podržavaju – naglašava.

Tomislav smatra kako su prvi odlasci na akcije darivanja krvi ključni za stvaranje navike. Kaže da sve počinje s onim prvim poticajem – netko te nagovori, doneseš odluku i jednostavno odeš. Drugo, treće ili četvrto darivanje često se dogodi uz nekoga poznatog, a već na sljedeće ideš sam, bez dvojbe. Kako kaže, darivanje krvi tada postaje korisna i vrijedna navika. Ljude, napominje, svakodnevno ometaju razne obveze, no postoji razlika između toga da te nešto stvarno spriječi i onog ‘a ne bi ja ipak sad’.

– Nastojim dati krv oko Božića. To je vrijeme darivanja, a sama pomisao da nekome možeš vratiti člana obitelji jako me veseli. Nema boljeg pokona od tog. Jednom mom prijatelju nakon prometne nesreće trebalo je čak 70 doza krvi. Mjesečno Šibenik skupi oko 40, 50. Mene je najviše zasmetao mali odaziv, samo nas pet stalnih davatelja krvi, za vrijeme rata, kada je u gradu bilo puno ranjenih. Ljudi jednostavno imaju pogrešan pogled na svijet, često misle samo ne sebe, teško mi je to razumjeti – rekao je.

Svako od Tomislavova 104 darivanja krvi prošlo je bez ikakvog problema. Uvijek se osjećao dobro, a našalio se kako ponekad voli na dan akcije iskoristiti izgovor kako bi izbjegao kućanske poslove. Naglašava kako danas nedostaje pozitivnih primjera, a svima koji ga pitaju što on ima od svega toga odgovara:

– Svakome se može dogoditi nesreća, pa ja postavljam pitanje – želite li da vam se član obitelji vrati ili ne? E pa vi sad procijenite šta ja imam od toga. Za to učiniti potrebno je samo odazvati se na akciju dobrovoljnog darivanja krvi i odvojiti mrvicu svoga vremena. Meni je žao što ne mogu i češće ići jer je to, uz sve navedeno, ujedno i jedan oblik druženja. Stvara se zajednica koja svojim primjerom potiče i ostale da se pridruže ovoj vrlo važnoj akciji.