- Na Prviću radim od ove školske godine. Prije ovog posla godinama sam radila u Osnovnoj školi Tina Ujevića gdje sam, kako su upisana dva razreda manje, postala tehnološki višak. Zahvaljujući ravnateljici Margit Vrbičić pripala sam Osnovnoj školi Meterize kojoj i pripada Područna škola Prvić. U početku mi nije bilo lako naviknuti se na novonastalu situaciju, posebno nakon 10 godina rada u drugoj školi jer promjenom mjesta rada izgubite i određeni način života i kolege. Budući da sam vječni optimist gledala sam na to kao na još jedan izazov života i prepustila se novim avanturama. Otok je svakako izazov. Škola je lijepa kamena kuća s velikim dvorištem, a sam pogled na školu daje neku toplinu. Sjećam se kad sam ju prvi put ugledala da sam ju već nekako osjetila kao 'svoju'. Na otoku ste prepušteni sami sebi, kako napravite tako će vam i biti, ali brzo sam se prilagodila tome jer sam i sama otočanka. Počela sam uživati u školskom vrtu, biljkama. Mi smo mala škola koja uvijek na klupi ima neku vazu sa svježim cvijećem, a svako godišnje doba nosi nam nove mirise i ljepote prirode - priča nam Tomislava.

Školu pohađaju tri učenika i jedna učenica. Pohađaju prvi, drugi i treći razred, svi su zajedno u učionici i kako nam otkriva, rad u trokombinaciji je jako zahtjevan.

- U 45 minuta radite s tri različita razreda i tri različite lekcije. Učenici naviknu da moraju biti samostalni. Da njih pitate da vam kažu što učiteljica sto puta kaže bilo bi 'red,rad i disciplina'. Kod ovog oblika rada najbitnija je organizacija. Oni su jako dobri i već smo se međusobno naviknuli jedni na druge i kad se radi, radi se, a kad je odmor odmaramo. Nastojim da iskoristimo sve prednosti male škole. Ako je lijepo vrijeme izađemo i imamo nastavu vani. Škola je prvi red do mora pa prepuštam vašoj mašti da zamislite kako je lijep pogled. Često sudjelujemo u aktivnostima u gradu i za jednu malu školu posjetili su više mjesta nego pojedine velike škole. Želim da budu uključeni u sve, da istodobno imaju tu svoju otočnu oazu, ali da su i u toku sa zbivanjima u gradu. Nakon četvrtog razreda neki će u školu u Vodice, neki u Šibenik i iz tog razloga je svakako bitno da poznaju grad i da se u njemu osjećaju sigurno. U gradu je i promet na koji se moraju naviknuti prije petog razreda. Nekima prelazak u grad bude lakši, nekima teži jer svi smo mi različiti pa i djeca. Dosta ovisi i o njihovom karakteru, koliko su otvoreni i prilagodljivi novim situacijama. Svakako im bude velika promjena. Moraju putovati brodom, a brod je izazov i za njih i za mene i to je cijena života na otoku. Stres hoće li brod voziti ili ne. S vremenom se nekako naviknute na to. Naviknete se na ljude koji putuju. Ujutro točno znate tko gdje putuje i tko je 'furešt' na brodu. Kako kaže jedan gospodin na brodu 'danas nas ima i viška'. Naravno, mi koji putujemo svaki dan samo se pogledamo i nasmijemo - otkriva nam.

Za dobro jutro ju uvijek s osmijehom dočeka i gospodin koji vezuje brodove. On je uvijek dobre volje, dobri duh Jadrolinije. Naviknete se i na posadu i uistinu vam nedostaju kad je drugi brod, priča nam.

- Svi mi koji putujemo dijelimo istu sudbinu. Moja prednost je što sam otočanka s otoka Kaprija pa sam naviknula putovati brodom. Mislim da je i prednost to što volim otoke, posebno svoj otok pa sam dio te ljubavi prebacila i na otok Prvić. Na otoku ljude morate 'osjetiti' i razumjeti i surovost i ljepotu otoka. Teško je to riječima objasniti, ali bih rekla da svaki otok ima svoju dušu s kojom se jednostavno stopite. Ljudi su povezaniji, međusobno se dobro poznaju. Učenici su prijatelji za cijeli život. Kad škola završi njih četvero se igraju i zajedno prolaze kroz sve faze života - govori nam Tomislava.

Šibenski otoci su međusobno povezani i preko škola pa tako imaju odličnu suradnju s područnim školama na Zlarinu i Kapriju, a Tomislava smatra da života na otoku nema bez škole.

- Bila sam jako ponosna kad se otvorila škola na Kapriju, ali isto tako me jako rastužuje činjenica da sljedeće školske godine možda zatvara ona na Zlarinu. Život na otoku je puno kvalitetniji i trebalo bi se raditi na poticanju mladih obitelji da žive na otoku. Glavni uvjet je više voznih linija. Na mladima svijet ostaje, a gdje nema mladih nema ni života. Za kraj bih rekla da se sve događa s razlogom i da sam i ja s nekim razlogom na Prviću. Sad za mene to više nije samo Prvić, već 'moj Prvić', završava.