S obzirom na prirodu kardinala koje je Franjo imenovao tijekom svog papinstva, neizbježno će postojati očekivanja da će nasljednik argentinskog pape biti još jedan neeuropljanin, te da bi poput Franje to mogao biti još jedan progresivac, nasuprot konzervativnom krilu Crkve.

Međutim, izborni proces koji će se održati nakon što Franjo bude pokopan vrlo je tajnovit i ništa neće biti sigurno sve dok iz dimnjaka Sikstinske kapele ne prokulja bijeli dim.

Kardinali su papini najbliži suradnici, vode ključne odjele u Vatikanu i biskupijama diljem svijeta. Kada papa umre ili odstupi s dužnosti, kardinala koji su mlađi od 80 godina imaju pravo ući u konklavu kako bi među sobom izabrali novog poglavara Rimokatoličke crkve koja broji gotovo 1,4 milijarde članova.

Složeno glasovanje otkrit će vjeruju li sadašnji kardinali, od kojih je većinu postavio Franjo, da su njegovo prihvaćanje liberalnih društvenih vrijednosti i progresivna reformska agenda otišli predaleko i je li potrebno razdoblje povlačenja.

Kardinali će odrediti datum početka konklave nakon što idućih dana počnu pristizati u Rim. Ona može početi najranije 15, a najkasnije 20 dana od papine smrti.

Samo papa može imenovati kardinale, a narav ljudi koje on odabere može ostaviti pečat na Crkvi još dugo nakon njegove vladavine, upravo stoga što jedan od njih može završiti kao papa.

Na dan 21. travnja u Crkvi su 252 kardinala, od kojih je 135 kardinala s pravom biranja jer su mlađi od 80 godina.

Među kardinalima izbornicima 109 je imenovao Franjo, 22 njegov prethodnik Benedikt, a pet još Ivan Pavao II, uključujući i dva hrvatska Josipa Bozanića i Vinka Puljića.

Kardinali se ustoličuju na ceremonijama koje se nazivaju konzistoriji, gdje im se daje prsten, crvena četvrtasta kapa bireta, a tad se zaklinju na lojalnost papi, čak i ako to znači prolijevanje krvi ili žrtvovanje života, što crvena boja i simbolizira.

Papa Franjo održao je 10 konzistorija i svakim od njih povećao izglede da njegov nasljednik bude još jedan neeuropljanin, ojačavši Crkvu u mjestima gdje je ili neznatna manjina ili gdje raste brže nego na uglavnom stagnirajućem Zapadu.

Stoljećima su većina kardinala bili Talijani, osim u razdoblju kada je papinsko sjedište bilo u Avignonu, između 1309. i 1377., kada su mnogi bili Francuzi.

Stvaranje nacionalno sve šarolikijeg Kardinalskog zbora ozbiljno je započelo pod Pavlom VI. (1963.-1978.). Uvelike ju je ubrzao Ivan Pavao II (1978.-2005.), Poljak i prvi papa netalijan nakon 455 godina.

Iako je i dalje najveći udio kardinala birača iz Europe, oko 39%, to je značajan pad u odnosu na 52% s konklave na kojoj je Franjo postao papa, i to prvi iz latinske Amerike. Druga najveća skupina kardinala s pravom glasa je iz Azije i Oceanije, s oko 20%.

CRKVA SVE MANJE EUROCENTRIČNA

Franjo je imenovao više od 20 kardinala iz zemalja koje nikada prije nisu imale kardinala, a gotovo svi su iz zemalja u razvoju poput Ruande, Zelenortskih otoka, Tonge, Mjanmara, Mongolije i Južnog Sudana ili zemalja s vrlo malo katolika poput Švedske.

Nekad je više puta namjerno velike europske gradove ostavio bez kardinala, kako bi naglasio da Crkva ne može biti toliko eurocentrična.

Na drugim je mjestima, poput Sjedinjenih Država, zaobišao biskupije poput Los Angelesa i San Francisca, što se činilo kao poruka tamošnjim konzervativnim nadbiskupima.

Robert McElroy, nadbiskup Washingtona od ožujka, smatra se progresivnim i otvorenim saveznikom Franjinog pastoralnog pristupa društvenim pitanjima, kao što je zaštita okoliša i pristupačniji pristup LGBTQ katolicima.

PAPINO NASLJEĐE

Što više kardinala imenuje papa tijekom svoje vladavine, to se više povećava mogućnost da će njegov nasljednik biti netko tko ima slične poglede na crkvena i društvena pitanja.

Međutim, to nije uvijek slučaj, budući da kardinali mogu izabrati osobu koja je teološki različita od prethodnika, ali se smatra najboljim kandidatom iz unutarcrkvenih razloga ili zbog povijesnog vremena u kojem se izbor odvija.

Papa Benedikt izabran je za nasljednika pape Ivana Pavla II. dijelom zato što je Benedikt radio s Ivanom Pavlom dva desetljeća, a kardinali su željeli kontinuitet.

Mnogi od tih kardinala smatrali su ipak i da je potreban "autsajder" kao nasljednik Benedikta, koji je podnio ostavku 2013., nakon što je skandal "Vatileaks" razotkrio neefikasnu središnju upravu, koju većim dijelom nadziru talijanski prelati, crkveni dostojanstvenici s vlastitom jurisdikcijom.

U isto vrijeme, mnogi su kardinali jasno osjećali da budućnost katolicizma leži izvan ostarjele Europe, pa su izabrali Argentinca Jorgea Maria Bergoglia za katoličkog vođu i tako ustoličili prvog papu neeuropljanina u gotovo 13 stoljeća.

Iako kardinali koji su navršili 80 godina ne mogu ući na konklavu, ipak mogu utjecati na njezin ishod. Dopušteno im je prisustvovati sastancima poznatim kao generalne kongregacije koji se održavaju u danima prije početka konklave i na kojima se oblikuje profil kvaliteta potrebnih za sljedećeg papu.

Uskoro će se u medijima početi objavljivati imena takozvanih 'papabilnih' kandidata, kardinala koji se smatraju favoritima za izbor. Međutim, poznata je rimska izreka: "Tko u konklavu uđe kao papa, izlazi kao kardinal".