KAKO JE JEDNO ‘SELO’ U ITALIJI POSTALO TURISTIČKI ATRAKTIVNO

Međutim, u slučaju talijanskog gradića Akvileje, koja sa svojih jedva tri tisuće stanovnika više odgovara selu, zarada od kulturnog turizma očigledna je. Akvileja je zapravo gradić na jugu krajnje istočne talijanske regije Furlanije, koja graniči sa Slovenijom. Samo stručnjaci koji se bave arheologijom starog Rima - i poneki zaljubljenici u povijest i arheologiju - znaju da je Akvileja u vrijeme Rimskog Carstva bila jedan od najvećih gradova, kolonija s oko sto tisuća stanovnika.

U trenutku osnivanja 181. godine prije Krista u gradu je naseljeno tri tisuće kolonista kojima je, sukladno njihovom statusu, dodijeljen određeni komad zemlje na obradu. Grad je osnovan kao luka uz rijeku Natisone, oko deset kilometara sjeverno od morske obale između Trsta i Venecije. Akvileja je bila važno trgovište i snažna vojna točka na ključnom mjestu od kojeg su polazile rimske osvajačke ekspedicije prema narodima podunavskih zemalja i zemalja jugoistočne Europe. Akvileja je bila ishodišna točka mnogih važnih cesta na vojnim i trgovačkim rutama prema Podunavlju, pa čak i Baltiku, odakle su Rimljani nabavljali jantar. U kasnoj antici, u povijesnim izvorima nalazimo da je u Akvileji postojala i carska palača, gdje su nakon Dioklecijana u 4. stoljeću boravili rimski carevi, a grad je imao i nadbiskupa.. Neizmjerno bogat i prosperitetan grad sve dok poslije provale barabarskog naroda Huna, pod vodstvom njihovog kralja Atile, 18. srpnja 452. godine grad nije pretvoren u ruševine. Stanovnici su masovno pobjegli južno, prema moru, osnovavši gradove Veneciju i Grado, a Akvileja više nikad nije dostigla nekadašnji značaj i slavu. Konačni kraj velikog grada označila je provala drugog barbarskog naroda Langobarda 568. godine. Tada je biskup Akvileje pobjegao u mjesto Grado, koje se nalazi na sigurnijem mjestu na otoku između Trsta i Venecije. Tijekom srednjeg vijeka Akvileja se djelomično oporavila, grad je postao sjedištem partijarha, ali to nije bilo ni blizu nekadašnje veličine i slave.

Novi život Akvileje počeo je nakon upisa arheološkog lokaliteta, s kompleksom bazilike sa sjedištem nekadašnjeg akvilejskog patrijarha, na popis svjetske baštine UNESCO-a 1998. godine. Ružno pače pretvorilo se u bijelog labuda. Akvileja je danas uredno, lijepo talijansko mjesto u regiji Furlaniji, do kojeg se dolazi nakon dvadesetak minuta lagane vožnje od nama puno poznatijeg grada Palmanove. Od trenutka kad sam kao student prvi put bio u Akvileji, sve se promijenilo. Te sada davne 1987. godine u Akvileji je bio samo jedan hotel pod nazivom Aquila Nera (Crni orao) koji još uvijek postoji. Za razliku od tog vremena, Akvileja je danas puna restorana, manjih hotela i ostalih vrsta smještaja. Ako izuzmemo prihod od poljoprivrede i uzgoja vinove loze, ispada da je kulturna baština odgovorna za novi preporod Akvileje.

MOŽE SE I TREBA SE ŽIVJETI OD KULTURNOG TURIZMA

Ispred arheološkog muzeja i na mjestu gdje je bazilika u Akvileji čeka se red za ulazak. A kad sam prvi put posjetio Akvileju, mi studenti bili smo jedini turisti i jedini gosti hotela Aquila Nera.

Dakle, odgovor na pitanje postavljeno u uvodu ove kolumne je da. Da, može se živjeti od kulturnog turizma, budući da od toga može jako lijepo živjeti tako malo mjesto kao što je talijanska Akvileja.

Ponovni posjet Akvileji - nakon toliko godina - izazvao je u meni poplavu emocija. Popio sam kavu u hotelu Aquila Nera, gdje sam nekad odsjeo. Ali to više nije bila Akvileja kakvu sam zapamtio: usnulo, zaboravljeno selo s jednim hotelom i trojicom starijih ljudi koji kartaju u predsoblju. Tada je nama studentima Akvileja izgledala kao da smo zalutali negdje na samom jugu Italije.

Danas je Akvileja uređeni talijanski gradić, pun turista i ugodan za boravak. Bilo da se odlučite za uživanje u karajoliku, ili da ste poput mene zaljubljenik u kulturnu baštinu. Dok sam pio kavu u hotelu Aquila Nera, na šank su neprestano dolazili novi gosti. Svu tu gomilu turista, unutar hotela, na štekatu i šanku, posluživala je jedna osoba. Istovremeno primajući uplate i ljubazno odgovarajući na pitanja o tome gdje se što u Akvileji nalazi. Kojiput ne mogu ni zamisliti kako bi to kod nas izgledalo. To je mali detalj o talijanskom ugostiteljstvu. Toliko mali, ali ipak toliko različit od onoga što najčešće doživljavamo u Hrvatskoj.

A nije da nemamo mjesta za napredak.