Odgovor na ta pitanja nalazi se u radu Američkog kemijskog društva (American Chemical Society – ACS), jedne od najvećih i najuglednijih svjetskih organizacija za kemiju, koja je točno ta pitanja obradila u odgovoru na pitanje korisnika, te studiji iz 2017. godine, koristeći kemijske dokaze i vizualnu znanstvenu komunikaciju, piše Zimo.

Isto tako, prema anketi Proctor and Gamblea iz 2014. godine, provedenoj na 1009 sudionika, njih 62 posto priznalo je da mokri u more

U infografici iz 2014. godine pod naslovom ‘Da, u redu je mokriti u more’ ACS je objasnio zašto mokrenje u oceanu ne predstavlja nikakvu prijetnju morskom životu, a ni kvaliteti mora.

Prema ACS-u, ljudski urin sastoji se od otprilike 95 % vode, dok ostatak čine urea, soli te male količine kreatinina i amonijaka. Te se tvari već prirodno nalaze u moru, posebno urea, koju redovito izlučuju morski organizmi poput riba i kitova. Jedan kit, naime, može ispustiti i do 970 litara urina dnevno, čineći ljudski doprinos neznatnim u usporedbi.

Bitno je naglasiti da golema zapremina mora i njegova kemijska sposobnost neutralizacije, osobito putem spoja zvanog bikarbonat, brzo uklanjaju bilo kakve učinke ljudskog urina. Ureu također razgrađuju mikroorganizmi, a otpušteni dušik može čak i poticati rast planktona.

Međutim, ACS ne preporučuje mokrenje u bazenima. U pripadajućem znanstvenom videu iz serijala "Reactions", organizacija objašnjava da u kloriranim bazenima urea reagira s klorom, stvarajući spojeve poput trikloramina i cijanogen-klorida, koji mogu izazvati iritaciju očiju i probleme s disanjem.

Ta razlika naglašava kontrast između prirodnih sustava koji mogu razgraditi organski otpad i zatvorenih umjetnih sustava koji to ne mogu.